Kad smo sestra i ja bile male, roditeljima smo pravile poklone.
Nešto zbog nemaštine, a nešto jer su nas naučili da su takvi pokloni najdragoceniji. Ljubav upakovana u dečju nespretnost.
Jedne godine sam majci za Osmi mart napravila knjigu.
Par pesmica. Nekoliko dečjih žvrljotina. Korice od bloka broj 5 sa otiscima mojih prstiju u lepku. Želja da oponašam tvrdi povez.
Danas je ozbiljna izdavačka kuća, Službeni glasnik, objavila moju knjigu.
Pitaju me za širinu klapne. Font. Boju. Hoću li da se igram sa naslovom? Gde želim recenzije? Da li želim da moja slika bude uspravna ili horizontalna?
Pola tehničkih termina ne razumem.
Ono što, međutim, odlično razumem jeste da postoje usponi i postoje padovi.
Između je knjiga koju pišete.
Potrudite se da bude dobra kad zvoni za kraj.
Knjigu kupite online na sajtu Službenog glasnika.
Recenzije
recenzija: prof. dr Ana Pešikan
Odeljenje za psihologiju
Filozofski fakultet
Univerzitet u Beogradu
Biti nastavnik je posebna profesija, jer nastavnik može da utiče na živote svojih učenika. A dobar nastavnik stvara čudo, može da živote svojih učenika promeni nabolje. Zašto bi to radio? Zato što je to suštinski deo nastavničkog poziva. Nije posao nastavnika da samo dobro zna oblast koju predaje, već da zarazi učenike željom za saznanjem, da ne primete kada su počeli da uče i kada su naučili i da žele još. U Maslovljevoj piramidi ljudskih motiva (potreba), na vrhu piramide se nalaze takozvane potrebe višeg reda, one koje se nikada ne mogu do kraja zadovoljiti. Gladni ste, najedete se i potreba prestaje, ali estetske, saznajne, intelektualne potrebe, rad na vlastitom razvoju (samoostvarelju) ne možete nikad zadovoljiti – svako zadovoljenje otvara novu glad za još.
Dobrinastavnici ne pričaju samo jasno i glasno i znaju o čemu govore već znaju i kome govore. Znaju da uvuku učenike u razmišljanje, osluškuju ih i znaju kada i kako i koliko da urade da bi ih zarazili učenjem, lepotom saznavanja i razumevanja.
Autorka Petrović je jedan od posvećenih i inspirativnih nastavnika. Ona ne pravi solo-performans na učioničkoj bini, ona gleda, sluša, vidi i čuje svoje učenike, čita njihove neverbalne i vokalne znake, interesuju je njihovi životi i šta očekuju od predmeta, kako ga shvataju, šta im prija ili ne prija u učenju. Njen odnos prema nastavi i učenicima je primer izuzetne pedagoške interakcije, zajedništva kroz koje se stvara magija. Bez tog zajedništva, uzajamnosti s učenicima ne mogu se postići bolji rezultati – zato pišemo nastava/učenje, kao znak neodvojivosti ova dva procesa.
Bolji rezultati, pri tome, nisu samo bolje ocene, to je dublje razumevanje šta radim i zašto to radim, zašto drugi reaguju tako kako reaguju, to je dinamičan proces prepun izazova. A odličan nastavnik je naredan takvim izazovima, ne zato što je naučio sve metodike i razvojne i pedagoške psihologije nego zato što shvata da su mu učenici partneri u procesu učenja/nastave, manje znaju, manje su iskusni, ali su partneri. Ukoliko ne vidite koga imate ispred sebe, koje su mu karakteristike, milje iz koga dolazi, ne možete napraviti saznajnu magiju. Tako je i sa upotrebom veštačke inteligencije ili bilo koje digitalne tehnologije: ako polazite od tehnologije („Gde ovo sada da upotrebim?“) ništa nećete uraditi.
Ako krećete od pedagoških izazova (učenici mi ne razumeju ovaj pojam, ne umeju da primene znanje, nisu motivisani i slično), pa zatim tragate za alatima koji vam mogu pomoći u njegovom rešavanju, imate šanse da unapredite svoju nastavu.
Autorka u svom tekstu veoma šarmantno i zavodljivo opisuje različite situacije i kako se nosila s njima. Ali, ovo nije dnevnička ispovest dobrog nastavnika, ovaj tekst je više od toga. Iza svake pričice, anegdote stoji određeni pedagoški problem (ili kako neki više vole da kažu izazov) i data je ilustracija mogućeg načina njegovog rešavanja. Кnjiga ne daje recepte za kvalitetnu nastavu, ona nudi ono važnije: razvija osetljivost da se prepozna problem, otvoreno nudi dileme i strahove pri izboru pristupa, pokazuje na primeru kako svoj doživljaj elaborirati, osmisliti i napraviti dobar natavnički i ljudski potez. Ovakav pristup tera na razmišljanje, na refleksiju o vlastitom pristupu („Šta bih ja u toj situaciji i zašto?“), na preispitivanje.
A poruka Anđelkinih sličica iz nastavničkog života mogla bi biti da je iskrenost i otvorenost u nastavi/učenju veoma efektivan alat i za najcrnje situacije u kojima ne znamo unapred tačan odgovor. Učenici nam nikada neće zameriti što nešto ne znamo, ali hoće ako se pravimo da znamo. Zanimaće ih zašto i kako se desilo da nešto ne znamo, zašto oni misle da je to potrebno znati, zašto ih to zanima…i eto magije, ulaza u razumevanje fenomena a da ih nastavnik ne tera.
Nije lako svrtati ovaj rukopis u jenu „fioku“, u određenu kategoriju. Namenjen je prevashodno nastavnicima, ali je štivo koje će prijati i ne-nastavnicima, ne-obrazovnim poslenicima. Mogli bismo ga svrstati i u priručnike samopomoći ili rada na sebi, ili u autobiografsku prozu, ili oglede – nije ni važno kako ćemo ga klasifikovati, suština je da pred sobom imamo inspirativan tekst – vodič kako bolje razumeti drugoga (u formalnom obrazovanju), kako sebe profesionalno pronaći i obogatiti (kao nastavnika), i kako putovati ka kvalitetnoj nastavi/učenju. Akcenat je na procesu, a popravljanje procesa popraviće i ishode školovanja na svim obrazovnim nivoima.
recenzija: Kata Simić Mišić
profesorka srpskog jezika i književnosti
Učitelj (koji) je učenik = najbolji učitelj = proizvođač magije
Ako ste nastavnik, čitajući ovu knjigu sigurno ćete bezbroj puta ponoviti – Tačno, to učenici stalno rade/govore; Da, i ja se tako često osećem i sl. Možda će ta činjenica da nešto delite sa drugim nastavnicima doneti neku vrstu utehe i olakšanja kada pročitate knjigu Anđelke Petrović i moći ćete sebi da kažete: Nisam sam/a na svetu.
Ako ste nastavnik, pomoći će vam ova knjiga i konkretnim, u praksi proverenim, predlozima, sugestijama, savetima… Zaboraviće šta sam ih učila, ali ne i kako su se osećali na mom času; zaboravićemo šta smo sve pročitali, ali ne i kako smo se osećali dok smo čitali – a može se dodati – i kakav je značaj tih osećanja. Dopreti do petnaestogodišnjeg deteta /učenika, tokom rada na antičkoj drami (Antigona), deluje lako kad se u ovoj knjizi pročita osvrt Anđelke Petrović na te časove, ali iza toga je mnogo rada, truda, pogrešaka, zadovoljstava, ljutnje, lutanja, nalaženja, odnosno životnog i profesionalnog iskustva. Ona poznaje suštinski svoje učenike, to jeste preduslov da bude dobra nastavnica. Uz to, istinski je svesna sveta i okruženja u kojem svi živimo. Veruje u decu, ali i u vaspitače, učitelje, nastavnike… Mi smo vaš +1. […] I tada su, razdragane što je školi bar tog dana kraj, projurile male galamdžije. To tutnji. To viče. To ne gleda kuda ide. Кao bujica. Nosi sve pred sobom. To je zvuk mog srca.
Otuda, autorkino zvanje – Nastavnica / Profesorka, protivno pravopisu, treba pisati velikim slovom, jer je vlastita, autentična, svetao primer ostalima.
Iako neki tekstovi možda ne deluju da su u direktnoj vezi sa školom, učenicima, obrazovanjem, ispostaviće se da možda i više govore o svemu tome nego neki drugi.
Ako ste roditelj, ova knjiga će omogućiti da pogledate iza slike koju ste stvorili o školi, nastavi, nastavnicima. Otvoriće vam se svet u kojem su nastavnici ljudi – od krvi i mesa, koji poštuju svoj poziv, vole učenike i često nisu vašoj deci samo nastavnici. I ne treba da budu samo nastavnici!
Ako ste učenik, još jednom ćete u redovima ove knjige prisustvovati nekom času književnosti, času odeljenjskog starešine ili času građanskog vaspitanja, konačno – časovima života!
Ako ste (sve ovo napred ili ponešto od toga ili samo) ljubitelj knjiga, navešće vas tekstovi Anđelke Petrović da razmišljate možda o svom školovanju, da uporedite svoje iskustvo iz škole sa onim koje ovde vidimo, o tome kuda nas vodi čitanje, šta nam donosi literatura, ali i podsetiti na sve one vrednosti koje su neprikosnovene i neosporne, a o kojima se ovde govori na privlačan način. Prijaće vam i stil, jer su pojedinačni zapisi kratki, efektni, duhoviti, vrcavi, dirljivi, jezički bogati…


