Prošle nedelje sam imala intervju.
Između ostalog, pitana sam kako bih posavetovala ljude koji strahuju od promena.
To me je podstaklo da poslednji njuzleter u 2025. godini posvetim promenama.
Da se i sama zamislim, promislim, presaberem se i zaputim ka nekoj narednoj promeni.
U 2025. godini promenilo se moje telo.
Preoblikovalo se.
Ako pitaš mog trenera, reći će da sam se ugojila. Ima nekih kilo do dva istine u njegovoj tvrdnji. Ako sam se i ugojila, neka ide na račun života u dvoje koji kaže da je u redu naručiti picu za ručak.
O toj promeni volim da razmišljam i ovako: telo se malo drugačije složilo od kada vežbam i trčim.
Prava je istina, u stvari, da imam 47 godina i da su promene neumitne.
Očekivala sam da ću ih teže podneti.
Strahovala sam od ocvalosti.
(Inače, ideju o ocvalosti ženskog tela čula sam iz usta muškaraca oklembšenih ko septembarski dulek na seoskoj tarabi. To mi je dalo posve drugu ideju – da promene posmatram kao raskošni buket cveća.)
Sve češće, međutim, uhvatim sebe kako sa nesvojstvenom mi ušuškanošću kažem da imam dovoljno godina da nešto ne mogu, neću ili ne želim.
Četrdesete godine nisu za neudobnost.
Šorts je na lastiš.
Majica je M.
Unihopke su za proširene vene.
Štikle su kitten heels (osim kad nisu).
Trudim se da svom telu, koje se menja, obezbedim adekvatnu pažnju.
Ne odlažem i ne izgovaram se obavezama kada su redovne kontrole u pitanju.
Svoje telo biram da posmatram kao cvet božura. Baršunast, težak i otmen. Nije za svaki buket.
Volela bih u 2026. da svom telu obezbedim više sna kako bi se lakše menjalo.
Prva promena kojoj težim u 2026. godini: odmaram se i spavam.
***
Promenio se moj posao.
Kada sam pre 3-4 godine razgovarala sa astrologom, najavila mi je burne poslovne promene. Pomislila sam, aman, ženo, znaš gde radim, u toj branši se od kad je Miloš Obrenović na jedvite jade ustanovio škole u Srbiji ništa nije promenilo. Kad ono, međutim…
Promene su se dogodile i odgovorila sam na njih.
Čujem da nije trebalo tako, da je to moglo drugačije, da je bolje bilo pritajiti se, čekati da prođe…
Ko je mogao drugačije, radio je drugačije.
A ja sam radila u skladu sa sobom.
Jer samo mi je tako i neudobno udobno.
A neudobno je.
Usred neudobnosti događale su se i pobede.
Jedna od većih je što sam se najzad odlučila za potez koji, u mom sistemu vrednosti, znači poslovni skok.
Možda bih se i dalje, što bi rekla moja pokojna majka, gnjezdila ko da ću da snesem da nije bilo neudobnosti.
Budući poslovni poduhvat biram da posmatram kao orhideju. Ona raste iz oskudne podloge, ali se grana u egzotičnu raskoš. Ne treba joj mnogo, ali neće cvetati uvek, svuda i posebno neće cvetati svima.
Volela bih da u 2026. godini svom poslu obezbedim promišljenu poslovnu strategiju.
Druga promena kojoj težim u 2026. godini: razgovaram s brojkama i one razgovaraju sa mnom.
***
Promenio se moj odnos prema ljudima.
U godini iskušenja, kakva je 2025, dobila sam pregršt korisnih informacija o ljudima koji me okružuju.
Bilo je onih koji su me tapšali po ramenu i navijali za mene.
Na takve ne računam.
Bilo je onih koji su se okoristili mojim kredibilitetom, vidljivošću i koji su čak pokušali da štrbnu deo mog identiteta.
Dobar kupus kupuješ u Mrčajevcima. Zemljani đuveč u Zlakusi.
Komplet lepinju u Užicu.
Toliko.
Bilo je i onih koji su, potcenjujući moju profesiju, potcenili vrednost koju donosim.
Sa takvima razgovaram konsultujući se sa advokatom.
Bilo je i onih koji su se plašili da mi lajkuju objavu na društvenim mrežama.
Takvi su dobili prekomandu iz mog života.
Bilo je i onih koji su me zamenili za lako i površno.
S njima je ko sa boranijom za ručak. Poljubi, pa ostavi, što rekla moja drugarica J.
A bilo je i onih koji su, baš zato što sam se pojavila kao ono što jesam i nezamislivo mi je da budem neko drugi, želeli da:
radimo zajedno
učimo zajedno
stvaramo zajedno
pišemo zajedno
smejemo se zajedno
ogovaramo zajedno one koje ogovaraju nas, a onda kažemo Bože oprosti i sve bude ok.
O prijateljstvima i poznanstvima u 2026. godini želim da mislim kao o jasminu. Opojan. Delikatan. Jedinstven. Mnogi ne mogu da podnesu jačinu njegovog mirisa.
Treća promena u 2026. godine: neskriveno volim i ne volim.
***
U 2025. godini promenio se moj odnos prema ljubavi.
Nismo sastavili godinu, a evo na izmaku je, da istovremeno imamo dve plate u kući.
Na momente je bilo neizdrživo. Kao da trčimo maraton, a navežbana sam samo za polumaraton. Srećom, Čovek je maratonac.
Morala sam najpre sebi da odgovorim na neka pitanja.
Da li sam tu jer imam 47 godina i mislim da nema drugih opcija?
Da li cenim ljudske kvalitete ili ljudsku pojavnost?
Da li mogu da podnesem još jedan poraz?
Da li je veći poraz odustati od sebe?
Da li je kukavičluk odustati od ljubavi?
Na ova pitanja se ne odgovara u danu. Ali je važno postaviti ih. Beskompromisno. Sebi samoj u lice.
U 2026. mom Čoveku i meni želim da predahnemo. Da prodišemo. Da proplivamo. Da propevamo.
Ljubav u 2026. godini volim da posmatram kao belu radu. Nepretencioznu. Skladnu.
Malo sunce koje je uvek i svuda.
Četvrta promena u 2026. godini: ljubav je uzbudljivo lagana.
***
Govoreći o promenama, setila sam drugara sa trčanja. Gotovo smo vršnjaci.
Došao je u Kotor na polumaraton sa poslovnog putovanja.
Posle istrčanih 21 km, predstoji mu još jedan put.
Pripremajući se za trku (čitaj: jedeš ugljenehidrate bez griže savesti), rekao mi je da ga je na bokokotorski maraton koleginica ispratila rečima: Drago mi je da nisi odustao od života.
Zapamtila sam tu rečenicu.
Dopala mi se.
Možda je to najvažnija promene u 2026. godini: ne odustajemo od života.
***
Zahvaljujem ti se što si u 2025. godini čitala/čitao moj njuzleter.
Bilo je trenutaka kada sam pomišljala da je bezveze što pišem. Koga briga, mislila sam.
A onda mi četvrtkom već u 8.05 stigne poruka ili odgovor na ovo pismo – piši, čitam, radujem se.
Hvala ti na tome!
Želim ti uspešno i umereno promenljivu 2026. godinu.
Poželela bih ti mirnu godinu, ali ravna linija… Realno, da li je to ono čemu težiš?
Pozdravljam te do februara.
U januaru se odmaram i spavam.
